Beskorisna znanja

Beskorisna znanja

Sve više u središte interesa dolaze društvene promjene koje je donio Internet. Iako je još devedesetih bilo manje-više jasno u kojim pravcima će se društvo sa Internetom razviti, to nije stizalo do mainstreama. Kao i danas, i tada je u fokusu bio interes za brzu zaradu novca, a Internet je viđen kao samo jedna od mogućnosti. Tada je bilo popularno kupovati .com domene sa zvučnim nazivima, trgovci su uvidjeli kakve sve mogućnosti donose brze komunikacije, proizvođači su pohitali svoje proizvode predstaviti globalnom tržištu.

Desetljeće kasnije stvari su se poprilično izmjenile. Kratko ime domena znači, ali ne previše. Dot com balon je odavno pukao, lančano vezujući za sebe ulaganje u nekretnine, a potom i financijski kolaps. Brze komunikacije su postale standard bez kojeg više nema poslovanja, a mnogi proizvođači su doživjeli propast upravo zbog Interneta.

Ono što još uvijek nije dovoljno artikulirano jest potreba da se stara znanja zamijene novim. Zamjena starih znanja novim je odavno poznata stvar, ali brzina promjena u globalnom društvu nije samo stvar jednostavne promjene jednih znanja drugim, nego i promjena načina stjecanja znanja.

Kada je Varšavski pakt doživio kolaps, bilo je potrebno unijeti nove činjenice u udžbenike povijesti. I to se dogodilo u par slijedećih godina. Danas se promjene događaju značajno brže. 2001. godine svijet je bio izmijenjen napadom na Svjetski trgovački centar (WTC) u New Yorku i SAD su dobile gotovo jednoglasnu podršku za napad na Afganistan. Svijet se značajno izmjenio samo dvije godine kasnije, kad je ta podrška bila mnogo manja za napad na Irak. Koju godinu kasnije stigla je i financijska kriza, koja je dovršila jednu epohu promjena: Na svjetskom financijskom tržištu najmoćnije banke više nisu američke i britanske, već kineske.

Usporedite to s razdobljem Hladnog rata, kad se oko četrdeset godina manje-više znalo što će i kako biti sutra. A ovo je samo jedan segment ljudskog društva, onaj koji se tiče globalnih političkih odnosa. Kad se baci pogled na mikrorazinu, na ono što određuje život svakog od nas, i tu se mogu primjetiti značajne promjene.

Zastarjela znanja

Bavim se održavanjem računalnih sustava na Internetu i jedan od neizostavnih fenomena je IP adresa. Ukratko, kad otipkate web adresu u navigacijskom baru, npr, sr.wikipedia.org, da bi znalo kako će vam dostaviti podatke, računalo mora znati IP adresu te stranice. Sada je ta adresa 91.198.174.2. Ne, nije mi želja da vam sad objašnjavam topologiju Interneta :) To ću nekom drugom prilikom. Ovo je za sada dovoljno.

Postoji jedna specifična kultura na Internetu, čiji je jedan od naziva kultura geekova. Postoje nebrojene šale na račun ljudi koji se intenzivno bave računalima i Internetom. Klasik tog humora su liste koji nose nazive “Znat ćeš da si geek ako…”. Takve liste se obično dopunjavaju. Obično su u pitanju opskurna znanja i rijetke dogodovštine. Naprimjer, zamislite da sretnete čovjeka koji danas zna perfektno raditi u MS Wordu 1.0 ili u Word Perfectu. Taj stvarno mora biti geek. Evo kako izgledaju neke od tih tvrdnji pokupljene sa stranica

http://www.innergeek.us/geek-test.html

http://www.julen.net/ephemera/pub/Geek.html

  • Napravio si domaću zadaću koja i nije bila tražena
  • Napravila si domaću zadaću, ali za nekog drugog.
  • Imaš više email adresa nego pari cipela.
  • Deprimiran si kad vidiš manje od 10 emailova dnevno.
  • Neko te pita koje jezike govoriš, a ti kažeš: srpski, engleski, esperanto i C. (C je programski jezik.)
  • Provela si više od 10 minuta analizirajući rad semafora.
  • Dao si 6000 eura za računalo, a 500 za auto.
  • Spavanje i noć u tvom životu nisu povezani.
  • Imaš razrađenu filozofiju o postavljanju drva za loženje.
  • Praviš web stranice o svojim web stranicama.

2003. sam još uvijek bio dovoljno entuzijastičan u pamćenju IP adresa. Znao sam sve IP adrese na svojoj javnoj mreži napamet, a znao sam i mnoge IP adrese sa Interneta u Srbiji. Otišao sam, tako, iz svog ureda na jedno drugo mjesto, kako bih sredio neka računala. Negjde usred posla htio sam se javiti svojim kolegama i počeo okretati broj telefona. Zapravo, počeo sam tipkati IP adresu našeg glavnog servera i shvatio što radim tek kad sam ustanovio da na brojčaniku telefona ne postoji točka. Bila je to solidna potvrda da jesam geek.

Ali, to nisam napravio slučajno. Već je tada mobilni telefon bio mnogo više svakodnevica a mnogo manje luksuz. Sjećam se dobro da sam poprilično brzo upamtio svoj prvi broj telefona, kao i brojeve telefona najbližih ljudi oko sebe. Uostalom, dobro sam pamtio brojeve telefona. U Beogradu su do kasnih devedesetih postojale čak i šablone za pamćenje po dijelu grada u kojem ljudi žive. Ipak, polako je krenulo sa osipanjem te vrste znanja.

Počelo je sa uzimanjem drugog broja telefona. Trebalo mi je mjesec-dva da upamtim svoj novi broj mobitela. Ali, ipak sam bio dovoljno geek da odaberem broj telefona po svom internet nadimku: millosh. Broj svog novog kućnog telefona sam upamtio tek nedavno, skoro godinu dana od preseljenja. Ne pamtim više ni “okrugle” brojeve. Možda mi u pamćenju ostane samo pokoji broj koji je kao moj, po internet nadimku.

Sjećam se dobro da sam u prvoj polovici ovog desetljeća bio jedan od rijetkih koji su počeli gubiti sposobnost pamćenja brojeva. Danas više nisam.

Vrlo usporedivo znanje s pamćenjem brojeva telefona je i geografsko znanje. Čovjeku izvan grada geografsko znanje bilo je neophodno kako bi mogao preživjeti. Znanje gdje se nalazi hrana, gdje ne treba zalaziti i sl. održalo je ne samo ljude, već održava i veliki broj životinjskih vrsta.

Kako su se gradovi razvijali, tako je i u samom gradu počelo biti važno geografsko znanje. Veliki gradovi su stigli do toga da su se počeli praviti uspješni skečevi vezani za mogućnost gubljenja u njima. U većem broju velikih gradova taksist mora položiti test iz poznavanja ulica kako bi dobio dozvolu za rad.

Sjećam se i kako je bilo poprilično frustrirajuće ustanoviti na kom se dijelu autoceste nalazim. Jasno je da se ne može pogrešiti smjer, jasno je da će se u određenom trenutku stići na odrediše, ali je poprilično neinformativno znati da se nalazite na autocesti negdje između Niša i Beograda. A onda lovite znakove pored puta, pa upoređujete sa auto-kartom.

Prije nekoliko tjedana sam prvi put u tu svrhu upotrebio svoj telefon sa GPS-om. Kad god sam poželio, znao sam gdje se nalazim.

Ali, ta turistička potreba za znanjem lokacije u autobusu koji će za koji sat biti na poznatom odredištu nije neka odveć bitna korisnost GPS uređaja. U većem dijelu Europe korisnost tog uređaja je također poprilično ograničena. Europa je toliko naseljena da morate biti u vrlo specifičnim zdravstvenim okolnostima da ne pronađete prvo naseljeno mjesto u roku od nekoliko sati hoda. Osim ako niste planinar ili taksist, teško da će vam ikad zatrebati GPS za preživljavanje ili posao.

Drugo je, na primjer, u Kanadi. Na pola sata vožnje od Vancouvera civilizacija ne postoji; to su predjeli gdje i oni s više odvažnosti i manje pameti nestaju. Čak i država New York ima šume iz kojih nije baš jednostavno izaći. Slučajno, neki se ljudi zateknu i po Sibiru i po prašumama Afrike i Amazone. Tu više nisu neophodni ni odvažnost ni manjak pameti za sigurnu smrt od hladnoće ili neke divlje zvijeri. Štoviše, tu je neophodno vrlo precizno geografsko znanje, pa makar se ono ticalo toga da se ne smije otići na planinski vrh zimi ili na pojilo kad su lavovi gladni.

Kad ste u brodu na moru bez suvremenih tehnologija, morate imati vrlo precizno znanje o rasporedu zvijezda. Ako kojim slučajem prelazite sa sjeverne na južnu polutku, morate znati i raspored zvijezda na obje polutke. Kompas pomaže utoliko što ne morate baš znati raspored zvijezda, ali kakogod morate stalno računati gdje se nalazite.

GPS uređaj je tu donio revoluciju. Uz dobru kartu, kakvu sada daje Google Earth, po Beogradu se možete šetati samo uz GPS uređaj i znat ćete ne samo kako otprilike stići od točke do točke, već i koje su ulice u kojem smjeru jednosmjerne. Drugim riječima, i geografsko znanje je u tehnološkom okruženju postalo beskorisno.

IPv6 Header
IPv6 Header

A moje znanje o IP adresama? Pa, nesumnjivo je da će i ono postati zastarjelo. Spomenuta IP adresa Wikipedie koja se može upamtiti bez nekih većih problema jer je vrlo usporediva s pamćenjem broja telefona – za nekoliko godina odlazi u povijest. Ta numeracija pripada verziji 4 Internet protokola. Numeracija verzije 6 Internet protokola, koja se na nekim mjestima već pojavljuje, mnogo je teža za pamćenje. Uzmimo, IPv4 adrese stranice s koje se mogu preuzeti CD-i i DVD-i GNU/Linux distribucije Debian, cdimage.debian.org, su 130.239.18.173 i 130.239.18.137. IPv6 adrese iste stranice su 2001:6b0:e:2018::137 i 2001:6b0:e:2018::173. Naravno, postojat će skup IP adresa koje ću nekako i znati. Ali, teško da ću biti u stanju bez podsjećanja znati IP adrese nekoliko mreža, iako je to sastavni dio posla kojim se bavim. Uostalom, i danas postoje načini kako se podjsetiti IPv4 adresa, onih nalik telefonskim brojevima. Uostalom, ne služim ja računalima, već računala služe meni.

Znanstvenik dvadesetog stoljeća

U usporedbi sa znanstvenicima iz prethodnih stoljeća, pozicija znanstvenika dvadesetog stoljeća nije bila nimalo zavidna. Gottfried Leibniz je bio znanstvenik općeg smjera, a Newton se mogao baviti i astrologijom. Lebnizu veliko polje znanja nije bilo problem jer je broj knjiga koji je morao pročitati bio manji nego broj knjiga koji mora pročitati student književnosti danas. Newtonu se nije bio problem baviti jednom pseudoznanošću zato što tada znanje nije bilo na takvom nivou da su se znale precizne granice znanosti i pseudoznanosti.

Isaac Newton
Isaac Newton

Za razliku od njih, znanstveniku dvadesetog stoljeća pozicija je bila značajno teža. Broj knjiga koji je morao stalno čitati bio je takvog obujma da je uz istraživanje i prenošenje znanja mlađim generacijama teško imao vremena i za svoj privatni život. Uspješan znanstvenik bio je onaj koji je mogao urediti svoje vrijeme tako da pročita što više knjiga u jednom danu, da ispiše što više stranica u jednom danu…

Odlazak u mnoge biblioteke je i danas posao koji zahtijeva puno vremena. Potrebno je pronaći odgovarajuću signaturu, potrebno je naručiti knjigu, sačekati je – pod uvjetom da je na mjestu -, potrebno je otići u čitaonicu i čitati. Bez računala je potrebno imati dobar sistem bilježaka na papiru, jer rijetko će tko prepisivati cijelu knjigu. Potrebno je, onda, osmisliti dobro kojim redosljedom se traže knjige, kako bi se uštedjelo što više vremena. A nije baš moguće uspoređivati odjednom nekoliko knjiga, jer postoje limiti u broju posuđenih knjiga.

Takav sistem rada primorava znanstvenika da efikasno koristi svoj mozak za skladištenje podataka. Kao što se nogometaš ne smije «prisjećati» kako se udara lopta, kao što se kirurg ne smije prisjećati kako se podvezuje krvni sud, tako se ni znanstvenik ne smije prisjećati mnogih područja svog rada. Naravno, posljedice su drukčije: nogometaš koji se mora prisjetiti kako se udara lopta vjerojatno nikad neće dobiti priliku zaigrati na nekoj utakmici, a kirurg koji se prisjeća kako se šiva će vjerojatno ubiti svog pacijenta. Znanstvenik koji se prisjeća područja kojima se bavi bit će, jednostavno, vrlo neefikasan znanstvenik.

Ali, tu nije kraj. Kako se životni standard povećavao, tako je sve veći broj ljudi stizao do stručnosti, a kako su se komunikacije usavršavale, tako se sve veći broj znanstvenika mogao bolje uputiti u svoja područja znanosti. Tako je početkom 20. stoljeća vrhunski fizičar mogao biti Albert Einstein sa tek završenim fakultetom. Danas fizičar može očekivati kreativan rad tek na doktorskim studijima.

Zbog toga se tijekom dvadesetog stoljeća neophodno školsko znanje samo nagomilavalo. Dvanaest efektivnih godina studija na razmeđi 19. i 20. stoljeća produžilo se na dvadesetak sto godina kasnije. Prije stotinjak godina budući znanstvenik se sretao sa kreativnim radom oko svoje 15. godine, dok se danas sreće oko svoje 25. A da bi deset godina duže u sebe unosio prethodna znanja, taj budući znanstvenik mora se naučiti pamtiti velike količine podataka.

Škola

Ako niste biolog, niti netko tko se bavi srodnim disciplinama, pokušajte se prisjetiti koliko vam je ostalo u glavi od vašeg osnovno- i srednjoškolskog obrazovanja iz biologije. Ako ste biolog, probajte sa srpskom književnošću 18. Stoljeća. Otprilike ništa.

Ja se, eto, iz botanike sjećam golosjemenjača i kritosjemenjača, iz osnovnoškolske zoologije imam neku okvirnu predodžbu o antropocentrističkoj klasifikaciji životinja, a iz “mikroskopske” biologije u pamćenju su mi ostale DNA, RNA, virusi i bakterije. Pritom sam uglavnom imao petice iz biologije, a čak mi je i maturalni rad bio na temu bionike. Za osam godina učenja, od toga dvije duplo (jer sam bio na prirodnjačkom smjeru u srednjoj školi), to je ipak premalo.

Bolje bi bilo da su mi jednom mjesečno ponavljali to, a da sam ostalo vrijeme proveo igrajući se. Vjerojatno je da bi mi od te igre ostalo više. Neka ideja. Neki doživljaj.

Iz tih područja sam još ponešto naučio i izvan škole. O tome da je trava nastala poslije dinosaura naučio sam iz BBC-jeve serije “Šetnja sa dinosaurima”, o tome kako gepardi love antilope iz Opstanka, a o mnogim drugim čudesima živog svijeta od Davida Bellamyja. A kad god me danas nešto zainteresira iz tih područja, prošetam se do Wikipedije i načelno uputim u temu. Tek kakva sam čudesa tu naučio! Od života orki, preko funkcioniranja virusa, do toga da je moguće da na kometima ima primitivnih oblika života. Dakle, preko toga što mi je neprilagođeni školski sistem potrošio enormno vrijeme, manje me je naučio od drugih sadržaja i mog vlastitog interesa.

Video: Giant crocodiles -Walking with Dinosaurs – BBC

A što su me učili? Učili su me da treba naizust prepričati što sam pročitao u knjizi. I tako od ispitivanja do ispitivanja. Je li se išta promijenilo u današnjem obrazovanju?

U usporedbi sa suvremenim trendovima u društvu, jedino pravilno shvaćanje obrazovnog sistema je učenje za ocjenu, dok se mogućnosti za intelektualni razvoj nalaze negdje drugdje. U opće obrazovanje ne ulazi razlikovanje kritosjemenjača od golosjemenjača, mada ulazi razlika između listopadnog i zimzelenog drveća. U opće obrazovanje ne ulazi ni gomila književnosti koja je kao umjetnost potpuno nebitna, već je prije fenomen koji je potrebno proučavati na visokim studijama historije didaktike, historiografije, kulturologije ili već koje druge discipline.

Ali, u opće obrazovanje ulaze mnoga znanja za život koja se u školi ne uče. U Srbiji su, uzmimo, rijetki i fakulteti koji uče studente o elementarnom znanstvenom razmišljanju, iako bi sa tim znanjem već trebali biti opremljeni učenici osnovnih škola. Da paradoks bude veći, upravo oni fakulteti koji nauče studente znanstveno razmišljati, ne nauče ih osnovnim saznanjima o društvu, iako bi se i ta znanja morala steći do kraja osnovne škole.

Paradoks suvremenih obrazovnih sustava se sastoji u tome da je cilj osnovnog obrazovanja da učenika nauči vrlo širokom spektru vrlo visokih znanja, ali ne i na osnovu čega mi znamo da su ta naučna znanja istinita. S druge strane, cilj osnovnog obrazovanja je da učenik nauči točne podatke o Francuskoj revoluciji i Drugom svjetskom ratu, ali ne i zašto su prenošenje moći po krvnom srodstvu i rasizam loši.

To nam donosi značajan društveni problem. Umjesto da nove generacije dobiju prenesena iskustva prethodnih generacija obrazovanjem, mi se iznova susrećemo sa starim problemima. Umesto da sistem osnovnog obrazovanja donese odbacivanje pseudoznanosti, on znanost učini toliko nerazumljivom da se fakultetski obrazovani ljudi bave astrologijom, homeopatijom i drugim glupostima. Umjesto da sistem obrazovanja donese jasnu predodžbu kako se od neorganskih spojeva stvaraju organski, a kako od njih začeci života, povampireni kreacionizam pod imenom “inteligentni dizajn” predstavlja uvjerenje o stvaranju svijeta značajnog dijela populacije. Umjesto da smo na kraju Drugog svjetskog rata raskrstili s rasizmom, i danas značajan dio populacije veruje da ljudske rase postoje. A ni od Orwella nismo naučili voditi računa da svinje ne mogu biti jednakije od ovaca na osnovu svog porijekla.

Internet

Prije par dana me je prijateljica pitala kako sam to uspio da stići tako visoko u wikimedijanskoj zajednici. Vjreojatno je očekivala neki tajni sastojak bez kojeg moja zalaganja ne bi bila tako efikasna. Ali, toga nije bilo.

Jest, postojao je određeni stjecaj okolnosti, ali svako tko ima mogućnost provoditi svoje vrijeme na Internetu — ima dovoljno stjecaja okolnosti. Jesam se bavio time, ali ne mogu reći da sam naporno radio. Radio sam koliko sam želio, koliko mi je potreba za odmorom, zabavom i druženjem to dopuštala.

Ipak, bez Interneta nikad ne bih uspio. Ne zato što je wikimedijanska zajednica inherentno virtualna, već zato što bez Interneta nema svima dostupne participacije u globalnom društvu.

Autor: Miloš Rančić

Prijevod: futurologija.com

Objavljeno pod CC-BY-SA licencom.

One thought on “Beskorisna znanja

  1. Pingback: Tweets that mention Zastarjela znanja | Futurologija -- Topsy.com

Add Comment Register



Add Comment